uvod | osnove magnetizma | povijest | magnetizam zemlje | pokus | literatura | prezentacija


povijest magnetizma



Još prije nekoliko tisućljeća Grci su blizu grada Magnesia pronašli crni mineral koji privlači komade željeza i nazvali ga magnetit. Smatra se da je to privlačenje prvi zapazio Tales. Upravo od toga magnetita potječe i naziv magnetizam.


Tijekom vremena mijenjale su se ideje o tvarima s magnetskim svojstvima. U antici je prevladavalo mišljenje da takve tvari imaju kukice kojima se prihvaćaju. Kasnije je prevladalo mišljenje da magnet emitira neku vrstu čestica i u duhu "straha od praznog prostora" praznine se popunjuju, a u srednjem vijeku se mislilo da se magnetska svojstva temelje na nebeskim silama.

Grčki filozof Sokrat (469. – 399. pr.Kr.) nije ostavio nijedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i da ne može zamijeniti živi razgovor. Ipak, poznato nam je da je Sokrat uočio da se svojstvo magnetnog privlačenja prenosi i na obično željezo.

Prvi poznati primjer pokušaja primjene magneta bio je onaj egipatskog arhitekta Kinokrata. Naime, on je, prema Plinijevim navodima, započeo gradnju stropa od magnetnog materijala u jednom aleksandrijskom hramu. Tako je želio postići da magnetni strop privlači željezni kip kako bi kip lebdio u zraku.

Još u 2. st. Kinezi su znali da se ravni magnet postavlja u smjeru sjever-jug i da se tako postavljen može okretati. To je svojstvo bilo značajno te su ga kineski pomorci koristili za orijentaciju na moru. Prvi kompas (tal. compasso-šestar) napravili su upravo Kinezi u 11. st. dok se u Europi koristi od 12.st. Ima ih više vrsta, npr. magnetski, girokompas, radio-kompas, solarni, astrokompas… Magnetski kompas je lagani magnet, najčešće oblika igle, koji se može slobodno kretati oko vertikalne osi. Pod utjecajem Zemljinog magnetskog polja postavi se u smjer magnetskih silnica i time pokazuje smjer magnetskih polova Zemlje. Takav uređaj međutim nije sasvim pouzdan zbog promjenjivih odnosa magnetskih i geografskih meridijana. Za nepouzdanost uređaja je znao još Kolumbo na svojim putovanjima u 15.st.,a fenomen je pomnije objasnio astronom Edmond Halley u 17.st.

Prvi čovjek koji je detaljnije opisao navigaciju pomoću magnetske igle bio je francuski znanstvenik iz 13.st. Petrus Peregrinus Maricurtensis. On je mjerio sile na površini kuglastog magneta pomoću magnetne igle. Utvrdio je da crte koje prikazuju magnetnu silu izgledaju kao meridijani Zemlje. Zato je polove u kojima se sastaju analogno Zemljinim nazvao sjevernim i južnim magnetskim polovima. Uočio je i važnu činjenicu da se istoimeni polovi odbijaju, a raznoimeni privlače.

Magnetizam Zemlje otkrio je liječnik na dvoru engleske kraljice William Gilbert. Godine 1600. objavio je djelo De magnete u kojem je naglasio važnost pokusa pri istraživanjima i iznio svoja saznanja o magnetizmu. Spoznao je da se ukoliko se magnetna igla podijeli na dva ili više dijelova od svakog dijela se može napraviti nova magnetna igla.
william gilbert


Otprilike u isto doba djeluje i veliki njemački učenjak, astronom Johannes Kepler. On je tvrdio kako se planeti gibaju oko Sunca zbog Sunčeva magnetnog djelovanja, što se kasnije pokazalo netočnim. U svom djelu Astronomia nova iz 1609. postavio je dva osnovna principa moderne astronomije: zakon eliptičkog gibanja i zakon ploha te objavio značajno otkriće iz područja gravitacije, objašnjavajući pojave plime i oseke Mjesečevim privlačenjem.

Hans Christian Oersted, danski kemičar i fizičar, prvi je uspio izdvojiti metalni aluminij iz oksida. Uočio je da se magnetska igla zakreće okomito na smjer žice kojom teče istosmjerna struja i tako otkrio magnetski učinak električne struje. To otkriće je objavio 1820. na latinskom. Po njemu je nazvana jedinica za mjerenje jakosti magnetskog polja (Oe).

Oerstedovim otkrićem na daljnja istraživanja bio je potaknut francuski fizičar, matematičar, kemičar i filozof André Marie Ampère. On je Oerstedov rezultat iskazao matematički i otkrio pravilo desne ruke. Utvrdio je da se kružni tok el. struje ponaša kao magnet, kao i da se dva paralelna vodiča međusobno privlače kada kroz njih teče struja istog smjera, a odbijaju kad su struje suprotnih smjerova te objasnio magnetizam kao posljedicu unutarnjih struja u građi tvari. Pridonio je razvoju zoologije i botanike te predložio prvi model atoma. Njemu u čast jedinica jakosti struje nazvana je amper (A).

Nizozemski matematičar i fizičar Hendrik Antoon Lorentz postigao je niz otkrića na području elektromagnetizma. Vrlo je značajan pojam koji se prema njemu naziva Lorentzova sila, a koji je opisao kao djelovanje magnetskog i električnog polja na naboj u gibanju.




uredila: tea filipi